nacija.hr

21 gram

Tekst: Ivica Ursić

Ove nedjelje, mi katolici, slavimo blagdan Pedesetnice.

Blagdan Duhova.

Ovo je blagdan “za našu dušu”.

O duši pjesnici stihove slažu, pisci romane i novele pišu, svećenici o njoj računa vode, jer mi (nažalost) za to najčešće vremena nemamo. A ni volje.

Nemamo mi kada voditi računa o svojoj duši, jer primarno nam je brinuti se o svojih 50 do 90 kilograma „žive vage“.

Ali zato postoje brojni dežurni “dušebrižnici” koji sve čine kako bi našu dušu stavili pod svoju kontrolu.

Kada nekome želimo udijeliti ponajveći kompliment onda kažemo: “On je duša od čovjeka.” Nažalost rijetki među nama o svojoj duši vode onoliku brigu kakvu vode o svojem tijelu. Nekada je glavni čovjekov vapaj bio: S.O.S. – “Save Our Souls!” – “Spasite naše duše!”. Nažalost danas dominira neki drugi zov, a on glasi: S.O.B. – “Save Our Body!” – “Spasite naše tijelo!”

„Kažu da svi mi gubimo 21 gram u onom trenutku kada umremo … svi mi.

To je težina nekoliko metalnih novčića.

To je težina štange čokolade.

To je težina ptice kolibrića.

To je težina ljudskog života.

To je težina ljudske duše.“

(citat iz filma „21 gram“)

Jesmo li uistinu i svojoj duši odredili mjeru?

Jesmo li uistinu i svojoj duši odredili vrijednost prema našim ljudskim kriterijima vrijednosti, uspješnosti i profitabilnosti?

Zapustili smo svoje duše, jer nam krojači raznih ponuda tvrde da nam je naše tijelo jedino vrijedno truda. Nutricionizam, genetika, kemija, biologija, masaža, limfna drenaža, anticelulit, face lifting, estetska kirurgija, a ako već i treba nešto na duhovnom planu onda neka bude nešto, trivijalno, žuto, jeftino, prizemno.

Najbolje nešto iz radionice pod nazivom “new age”. To se danas nosi. To je u trendu. To je “in”. Brzo, plitko, površno. I bezvrijedno.

Nova turistička sezona je pred vratima. Budite sigurni, kada bude pri kraju, ministar turizma će se obratiti svekolikom pučanstvu i zadovoljan, sa širokim osmjehom na licu, će izjaviti kako za nekoliko postotaka imamo bolju turističku sezonu od one prošlogodišnje.

Skeptici će se uzrujati i tvrditi će kako HTZ lažira rezultate, kako ministar laže i manipulira statistikom. Kako su hoteli u stranim rukama, banke također, a hrana i piće, koje konzumiraju turisti, iz uvoza, nije nam se previše uzbuđivati oko tih spornih brojki.

Ne valja zabadati nos u “tuđe posle”.

Nama je ipak ostalo u vlasništvu nešto što (još) nismo prodali.

Ili možda jesmo?

Prije nekoliko godina, pod sloganom „Krojimo Hrvatsku po vašoj mjeri“, na jednoj web domeni nudio se je svojevrstan odmor u Dalmaciji. Ponuda je bila namijenjena prije svega klijenteli, od Monaca do New Yorka, koja ima izuzetno puno novca i koja ne žali trošiti i potrošiti ukoliko joj je ponuda zanimljiva i ako je sve vrhunski organizirano.

Mrežna stranica je bila dekorirana fotografijama atraktivnih i polupijanih djevojaka s naših plaža na kojima je inače „zabava bez granica“ glavna i jedina ponuda i koje u video porukama vabe goste neka svakako dođu, jer eto one “ne mogu dočekati” kada će taj trenutak.

Ponuda je bila jasna i glasna, nudilo se nešto “autentično”, nudio se mix Mediterana i Balkana (ah, to uvijek pali) i nudio se doslovno moderan svijet seksa, droge i house glazbe koji se miješa s starinskim običajima kao što su „bacanje mriža u zoru“, domaći „friški kruv“ i naravno „đir po konobama“.

Svaki gost dobije na “leasing” svog lokalnog „indijanca ili indijanku“ koji su gostu „na botun“.

Nakon što smo prodali banke i telekomunikacije, nakon što polako i sigurno rasprodajemo u bescjenje kuće i zemljišta, nakon što smo se odrekli ponosa i slave, eto sada na red dolazi i ono najvrijednije.

Dolaze na red naše duše.

Davne 1907. godine dr. Duncan MacDougall,  iz Haverhilla u SAD, konstruirao je poseban krevet u svojoj ordinaciji. U krevet je ugradio vrlo osjetljivu vagu i vagao je ljude koji su umirali.

Tvrdio je da ljudska duša posjeduje masu koju čovjek smrću gubi i koja iznosi 21 gram. Vagao je i pse, ali vaga je mirovala. Rezultate su objavili „New York Times“ i „American Medicine“.

Čovjek je vagao duše, a mi se danas ne opterećujemo njihovom eventualnom težinom, jer se naše duše ne prodaju na kile.

Bolje idu „po komadu“ i „na veliko“.

U “outletima” i “diskontima”.

Da, naravno i u “cash & carry”.

Tek kada dođemo na kraj kraja, kada “dogori do nokata”, sjetimo se kako nam je duša sve što je u nama vrijedno i kako čovjek ne može naći mirnije i bezbrižnije utočište nego u duši svojoj, te mi onda činimo sve, što smo u mogućnosti, kako bi je spasili.

Nažalost, često prekasno.

Dežurni globalisti, kozmopoliti i ini „dušobrižnici“ na ovo će reći kako su to strahovi bez temelja, jer tko bi nama mogao „odnijeti“ dušu i da taj strah poznaju samo primitivna plemena.

I imaju pravo. Ma, tko bi normalan želio kupiti naše duše. Duša zahtjeva puno brige, pažnje, ljubavi. Ako ja ne vodim o njoj računa, a što bi to drugi činio?

Možda je najbolje ovo što nude „krojači“ iz turističkih ponuda. Dati dušu na posudbu, na leasing, tjedan ili dva.

„Rent a Soul!“

Samo me muči cijena. Na tržištu je velika ponuda i ma koliko mi spuštali cijenu to nikad nije onoliko nisko kao što su to neki pripravni učiniti.

Najbolje bi bilo kada bi smo se složili i dogovorili o minimumu i kada bi zabranili damping. Ili je ipak najbolje sve prepustiti tržištu?

Velike su dileme pred nama. A sezona tek što nije. Možda se neki poduzetni ljudi domisle i nađu rješenje. Možda bi pravi slogan za nas „domorodce“ bio – „Krojimo vašu dušu po tuđoj mjeri!“. I kad nam je skroje sigurno bismo produljili i sezonu, a i cijena bi bila bolja.

To što bismo ostali “bez duše”, brine li to više bilo koga ?

Da, brine.

Brine našeg Oca. Brine Krista.

Ipak bi bilo dobro izvagati se još za života, zar ne?

“Vi nemate dušu.

Vi jeste Duša.

Vi imate tijelo.”

C. S. Lewis

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci