nacija.hr

Braća po krunici Domovina

Braća po krunici

Postoje tekstovi koji nam se pri prvom čitanju usade u srce, ispune nas toplinom… žarom koji obuzima misli i navodi nas da čitamo opet, opet i opet…

Tekst: Ljubomir Frank

Priredio: Renato Šelj

IN MEMORIAM “PRIJATELJ” 14. 04. 1992.

Sreli smo se u spavaonici gardijske brigade sredinom 91. godine. Prilikom oblačenja uniforme uočio sam na njegovom ramenu istetovirano DINAMO ZAGREB, isto kao i on na mojoj ruci HAJDUK SPLIT. Pomislio sam, moglo bi biti gusto i u tom trenutku on mi priđe i kaže: “Ja sam Robert. Iz Zagreba sam. Pretpostavljam da si ti iz Splita.”, na što sam se samo nasmijao.

Iz džepa je izvadio dvije krunice. Jednu je stavio sebi oko vrata, a drugu je pružio meni rekavši: “Splićo, za sreću…”.

Tu i tamo znali bi žestoko upasti u raspravu tko je bolji, tko je stariji, tko ima više trofeja, HAJDUK ili DINAMO i na kraju bi završili s cigaretom i pokojom bocom votke. On bi tada pjevao DALMACIJA U MOM OKU a ja LEPE TI JE ZAGORJE ZELENE.

Godina gospodnja 92., Livanjsko ratište, vuko*ebina bez imena i značaja, jutro, od hladnoće se ledi krv u žilama, dvije vreće za spavanje ne pomažu. Robi se diže prvi kao i svako jutro da naloži peć, izlazi van i nakon nekoliko trenutaka pucanj, jedan pa drugi… Iskočim iz vreće, zgrabim pušku, izletim na vrata a on leži nasred dvorišta dok krv natapa snijeg oko njega… Dopuzim do njega, podignem mu glavu, a iz usta mu lipti krv i pjena. Žestoko mi je stisnuo ruku rekavši: “SPLIĆO IDI KOD MOJE MAJKE I SESTRE. RECI IM DA IH VOLIM…”. Zadnji pogled, zadnji stisak i zauvijek kraj… Nije bilo suza. Samo tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah…

Sprovod je bio na groblju u Velikoj Gorici. Stotinjak ljudi, počasna straža, majka i sestra i lijes prekriven Hrvatskom zastavom… Nakon sprovoda prilazi mi njegova majka… drhtavim rukama mi pruža zastavu i kaže: “Uzmite ovo kao uspomenu na mog Bobu, znam da bi vam je i on dao…”.

Nikada prije, nikada poslije, nisam vidio tužnije oči i krupnije suze nego tog dana na groblju u Velikoj Gorici. Umrla je četiri mjeseca poslije, kažu, od tuge za jedinim sinom…

Dvadeset je godina prošlo, a ja se uvijek sjećam i ponovno ona ista žestoka bol koja oduzima dah. Dao bih sve plakete, sve ordene, sva priznanja da mogu sjesti s njim, zapaliti cigaretu, popiti koju bocu votke i slušati kako pjeva DALMACIJA U MOM OKU… Ponekad izvadim krunicu i zastavu iz ormara, presložim je u spomen na najboljeg prijatelja kojeg sam imao… i sjećam se !!!

Dvadeset je godina prošlo, a ja se uvijek sjećam i ponovno ona ista žestoka bol koja oduzima dah. Dao bih sve plakete, sve ordene, sva priznanja da mogu sjesti s njim, zapaliti cigaretu, popiti koju bocu votke i slušati kako pjeva DALMACIJA U MOM OKU…

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci