nacija.hr

Nikad više!

Tekst: Zvonko Franc

Svibanj je. Marijin mjesec. Već neko vrijeme „progoni“ me misao koja mi neda mira – biti svet. Netko bi se mogao nasmijati, jer predodžba o svecima je toliko kriva da velik broj ljudi smatra da to nije za njih, nego za neke „posebne“, „odabrane“. Neki koji me poznaju će se nasmijati još više – on da bude svet!, znamo ga mi dobro! Netko bi mogao pomisliti da mi se moralo nešto dogoditi što me izbacilo iz „normale“. A možda će neki pomisliti – ako on želi biti svet, onda to mogu i ja. Svakakve misli izazvat će ova moja želja. Siguran sam. Ali, kako god i što god, svakim sam danom uvjereniji da je to ono čemu trebam težiti i čemu moram podrediti u potpunosti svoj život.

Neki razlog toj želji zasigurno postoji. Zar ne? Jasno. Željeti biti svet znači željeti biti istinski sretan, a zašto ja ne bih bio istinski sretan? Zar to isto i vi ne želite? Zar ne želite u svojim životima osjećati sklad, mir, povjerenje, hrabrost, odlučnost, razboritost, požrtvovnost, ljubav? Zar ne želite osjećati da ste blagoslovljeni, da što god se događa osjećate mir i radost? Vjerujem da to želite. Zapravo, siguran sam. Dakle – i vi želite biti sveti. Pa ako sam ja lud, vjerojatno to ludilo drži i vas.

Netko bi mi sad mogao predbaciti da reklamiram svetost iz koristi. Netko bi mogao reći da postoje i druge metode dolaska do sreće. Da pojasnim. Ne mislim na svetost kao oblik samopomoći. Biti svet znači samo jedno – slijediti Božju volju. I to ne bilo kojeg Boga, nego Boga Isusa Krista. I potpuno sam uvjeren da čovjek ne može biti istinski sretan bez Tog Boga.

Nastavljam pisati kolumnu u tjednu nakon događaja čije slike su mi još vrlo žive pred očima. Bio sam na 70. obljetnici, komemoraciji blajburške tragedije. Prema podacima austrijske policije okupilo se više od šezdeset tisuća ljudi. Nepregledna mnoštva ljudi nikoga ne bi ostavila ravnodušnim. Čovjek se ne može ne zapitati – zašto? Zašto se to moralo dogoditi hrvatskom narodu? Zašto tolike žrtve?

Svaki odgovor je pogrešan – osim šutnje. Tišine. Molitve. Vapaja za oprostom i uzdaha s oproštenjem. Na Bleiburgu i Jasenovcu, kao dvama mjestima, simbolima apsurdnosti zla, čovjek nema pravo na govore, na ništa osim ponizne šutnje.

Ta mjesta opominju – šuti ti čovječe!, ti kruno Božjeg stvaranja zbog koje Bog osjeća neopisivu bol dok gleda kako u svojoj slobodi umjesto radosti, ljubavi i života odabireš i klanjaš se tami, mržnji i smrti…

A pozvan si biti svet kao što je tvoj Stvoritelj svet! Pozvan si nastaviti stvaranje kao Božje dijete, kao Njegovo omiljelo stvorenje zbog kojeg se nasmiješio tako te je cijeli svemir vidio Božji osmijeh.

Ono što na bilo kojem stratištu smijemo i moramo reći su slijedeće dvije riječi – nikad više…, ponizno kleknuti, zaplakati i usrdno zavapiti Bogu – dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja kako na Nebu tako i na zemlji, otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.

Da. Biti svet. Lijepo je biti svet. To čak i nije teško ako se čovjek pouzda u Boga. Zapravo, nema svetosti bez pouzdanja u Boga. Usudite se na trenutak pomisliti – zašto je ne bih bio svet? Zar je doista to znak slabosti, nekakve zaostalosti? Razmislite? Što biste rekli o čovjeku koji se odlikuje odlučnošću, pravednošću, strpljivošću, mudrošću, sućutnošću, požrtvovnošću, radinošću, iskrenošću, dobrotom…? Zasigurno ne da je zaostao. A upravo to znači biti svet – to su znakovi, točnije darovi svetosti. Čovjek koji teži svetosti odlikuje se tim darovima.

Netko će reći – pa takve osobine imaju i ljudi koji ne vjeruju u Boga. Istina je. Što samo potvrđuje da je svetost Božji dar i to nezasluženi. I to je veća odgovornost na onima koji su Boga upoznali i odbili Njegov poziv na svetost, odbacili Njegove darove.

Zato budite sveti! Ne bojte se biti sveti!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci