nacija.hr

Mate Knezović: Osvrt na konačni prijedlog Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom obrambenom ratu Domovina

Mate Knezović: Osvrt na konačni prijedlog Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom obrambenom ratu

Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke, je ponudio javnosti Osvrt na konačni prijedlog Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom obrambenom ratu…

ZAKON O ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA U DOMOVINSKOM RATU
SABORSKIM ZASTUPNICIMA – SVIMA, MIŠLJENJE, DOSTAVLJA SE

Poštovani zastupniče!

Ja sam Mate Knezović, odvjetnik, te se u svojoj odvjetničkoj praksi dominantno bavim žrtvama velikosrpske agresije u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu. Stoga vam se obraćam ovim mišljenjem u nadi da će te ozbiljno razmotriti argumente koje iznosim u svezi naprijed navedenog prijedloga zakona.

Ja sam Mate Knezović, odvjetnik, te se u svojoj odvjetničkoj praksi dominantno bavim žrtvama velikosrpske agresije u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu.

Vlada Republike Hrvatske, na svojoj sjednici dana 2. travnja 2015., prihvatila je prijedlog Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Tom prilikom čuli smo i slijedeće obrazloženje. Fokus zakona je na žrtvi bez detaljiziranja osobe počinitelja, iako postoji distinkcija između civilnih žrtava. Zahtjev za naknadu mogu podnijeti samo osobe s hrvatskim državljanstvom, rekla je zamjenica ministra branitelja Vesna Nađ. Prema tom zakonu predviđena je jednokratna naknada žrtvama u iznosu od 100.000, a u nekim slučajevima i 150.000 kuna, te mjesečna naknada u iznosu od 2.500 kuna.

Prvenstveno ističem svoja tri načelna stava o donošenju Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, i to:

1. Nisam protiv toga da se donese odgovarajući zakon kojim bi se obeštetile žrtve seksualnog nasilja počinjenog tijekom Domovinskog, obrambenog i oslobodilačkog, rata koje su počinili agresorski vojnici i pripadnici njihovih paravojnih postrojbi u funkciji velikosrpske politike.

2. Zakon mora biti jasan, jer jasnoća zakona štiti pravni poredak od nepotrebnih sporova i troškova, za sve sudionike u postupcima koji će nastati temeljem takvog zakona.

3. Zakon mora odgovarati mogućnostima i osigurati načelo pravednosti.

Konačni prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu ne udovoljava ni jednom od navedenih kriterija, pa smatram da bi trebao doživjeti sveobuhvatne promjene koje bi udovoljavale naprijed navedenim načelima. Naime, prema mom mišljenju, treba mijenjati sam karakter zakona, odbaciti predloženi prijedlog i izraditi sasvim novi prijedlog oslobođen od nestručnosti, politike i ideologije.

Konačni prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu ne udovoljava ni jednom od navedenih kriterija, pa smatram da bi trebao doživjeti sveobuhvatne promjene koje bi udovoljavale naprijed navedenim načelima.

Konačni prijedlog zakona (čl. 1.) navodi samo da se njime definira seksualno nasilje za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku … na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan RH. Posljednje izmjene u čl. 1. navode i Deklaraciju o Domovinskom ratu. Članak 2. navodi da se radi o povredi temeljnih ljudskih prava u okolnostima izravno povezanim s Domovinskim ratom, u vezi s vojnim i redarstvenim operacijama. Dakle, nema činjenice da se radi o činu pripadnika (pripadnicima) neprijateljskih vojnih ili drugih postrojbi. Nema žrtve agresije, dapače čl. 3. prijedloga zakona navodi da je seksualno nasilje počinjeno od strane vojne ili redarstvene osobe, te pripadnika paravojnih postrojbi ili civilne osobe.

U odnosu ka konačni prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, iz veljače 2015., dogodila se značajna promjena i to u čl. 14. (bivši čl. 13. Prijedloga), pa prema konačnom Prijedlogu od 2. travnja 2015. prava predviđena Prijedlogom nema pripadnik, pomagač, ili suradnik neprijateljskih vojnih ili paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena osoba zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim ili paravojnim postrojbama. Iz prijašnjeg prijedloga bilo je sasvim jasno da su prava bila predviđena i za te osobe, a to je krunski dokaz da se radilo o pokušaju zakonske subverzije.

Nadalje, ovaj zakon u čl. 14. utvrđuje da pravo po ovom zakonu imaju samo hrvatski državljani koji imaju i prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske te da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje. Ovim se isključuju oni koji su preživjeli seksualno nasilje u obrani suvereniteta RH a u to vrijeme nisu imali prijavljeno prebivalište ili boravište ili nisu imali hrvatsko državljanstvo. Tako su isključeni dragovoljci, hrvatski državljani ili strani državljani, ili osobe koje su sudjelovale kao humanitarci, a silovanje se dogodilo od agresorskih vojnika. Dakle, jasna je s jedne strane diskriminacija unutar hrvatskih državljana (morali su imati kumulativno državljanstvo te boravište ili prebivalište), a osobe koje nisu imale te uvjete, ili jedan od njih, su isključene. S druge strane jasno je da se pogoduje osobama srpske nacionalnosti koje su bile cijelo vrijeme na okupiranom području te su radile za agresorsku stranu na različite načine.

Dakle, jasna je s jedne strane diskriminacija unutar hrvatskih državljana (morali su imati kumulativno državljanstvo te boravište ili prebivalište), a osobe koje nisu imale te uvjete, ili jedan od njih, su isključene. S druge strane jasno je da se pogoduje osobama srpske nacionalnosti koje su bile cijelo vrijeme na okupiranom području te su radile za agresorsku stranu na različite načine.

POVJERENSTVO KAO POLITIČKO TIJELO
(Glava II. ČL. 10 – 13 PRIJEDLOGA)

Zakon predviđa i osnivanje Povjerenstva za utvrđivanje seksualnog nasilja (Glava II, članci 10. – 13.). Ono je navodno neovisno stručno tijelo koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku odnosno posljedicama seksualnog nasilja (čl. 10. st. 1.). To Povjerenstvo se sastoji od sedam članova i sedam njihovih zamjenika (u prijašnjim prijedlozima pet). Ministar pravilnikom propisuje ustrojstvo, način rada i donošenja odluka, obrasce nalaza i mišljenja (čl. 10. st. 5).

Ministar imenuje članove Povjerenstva, njihove zamjenike i predsjednika (čl. 11. st. 1.), a zainteresirani kandidati obavijestit će se javnim pozivom (čl. 11. st. 2.). No, ako je poziv neuspješan ministar članove imenuje izravno (čl. 11. st. 4). Pitam se gdje nestade neovisnost i stručnost povjerenstva ako je sve bez natječaja, a vjerojatno i bez javnog poziva (možemo pretpostaviti da će u Povjerenstvu biti ministrovi ljudi ako ih ministar imenuje i ako njemu odgovaraju). Dakle, radi se o farsi, odnosno strogo kontroliranoj namjeni i grupi ljudi koja će biti po volji ministra i centara koji su isforsirali ovakav zakon.

Pitam se gdje nestade neovisnost i stručnost povjerenstva ako je sve bez natječaja, a vjerojatno i bez javnog poziva

Stručnjaci koji se spominju u Prijedlogu zakona su: suci, odvjetnici, pravnici, psihijatar, psiholog, doktor medicine specijalist psihijatrije, infektologije i venerologije, ginekologije, internističke onkologije te drugi stručnjaci koji imaju iskustvo u zaštiti ljudskih prava (čl. 12. St. 1.). Prema st. 2. navedenog članka povjerenstvo je sastavljeno od najmanje jednog pravnika, psihologa, doktora medicine specijalista psihijatrije te doktora medicine druge specijalizacije. Pitanje je koje su preostale 3 osobe, stručnjaka, i s kojih područja. Valjda su navedena mjesta rezervirana za predstavnike civilnog društva odnosno samoproglašene istaknute borce za ljudska prava a po svojevolji ministra.

Moje mišljenje je da je Povjerenstvo potpuno nepotrebno. Nije jasno kako će Povjerenstvo davati svoje mišljenje? Što u tom mišljenju mogu zajedničko imati psihijatar i pravnik, a tek borac za ljudska prava? O čemu oni mogu donijeti zajedničko mišljenje? Zar upravni postupak ne provodi u ministarstvu pravni stručnjak, te zar u tom postupku ne utvrđuje na temelju činjenica i dokaza, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zar ne donosi odluka? Stoga bi trebalo, po potrebi te sukladno postupovnim odredbama, zatražiti vještačenje po vještacima različite struke nalaz i mišljenje, a ne nekakvo mix mišljenje. Prijašnji konačni Prijedlog zakona je davao mogućnost Povjerenstvu čak i da pregleda osobu koja je podnijela zahtjev prema zakonu. Dakle, jasno je da je zakon diletantski.

Dakle, jasno je da je zakon diletantski.

Zakon dosljedno koristi pojam reparacija, a što u biti znači naknada štete. Međutim, štetu prema žrtvi mora nadoknaditi počinitelj štete. U slučaju Domovinskog, obrambenog i oslobodilačkog rata, Hrvatska, njezini državljani i drugi koji su stradalu u agresiji Srbije i Crne Gore na Republiku Hrvatsku, imaju pravo na naknadu štete (reparaciju) od agresora, a ne od žrtve, a to je u ovom slučaju Republika Hrvatska. Stoga bi zakon morao biti jasan u tom pogledu, te da će se naknada štete tražiti od stvarnih nalogodavaca. Istina, Republika Hrvatska može na sebe preuzeti određeni čin satisfakcije jer su te osobe stradale zbog činjenice da su ih agresori smatrali legitimnim ciljem, te da su se i seksualnim nasiljem nastojali ostvariti agresorski ciljevi. Međutim, duh zakona nikako prema tome ne smije biti onakav kakav je sada, a to je da je Republika Hrvatska ona koja nadoknađuje štetu, a da pri tome nije krivac za nanošenje te štete.

Međutim, duh zakona nikako prema tome ne smije biti onakav kakav je sada, a to je da je Republika Hrvatska ona koja nadoknađuje štetu, a da pri tome nije krivac za nanošenje te štete.

U zakonu se na nekoliko mjesta rodna jednakost i ravnopravnost. Navedena terminologija nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, Povelji EU o temeljnim pravima te Deklaraciji UN o ljudskim pravima iz 1948. godine pa bi umjesto navedenih, pogrešnih i ideologiziranih pojmova, trebalo koristiti pravno ispravan pojam jednakost spolova.

Na kraju, ukratko, ističem svoje zaključke:

1. Zakon mora biti jasan u tome da naknadu mogu dobiti osobe koje su bile spolno zlostavljane od neprijateljskih vojnih, paravojnih, ili osoba koje su time postizale velikosrpske ratne ciljeve;

2. Zakon treba odstupiti od kumulativnih uvjeta da osoba mora biti hrvatski državljanin i da je imala boravište ili prebivalište na području Republike Hrvatske, te propisati pravo svim osobama koje su spolno zlostavljane u ostvarivanju agresorskih ratnih ciljeva;

3. Povjerenstvo je prvenstveno političko tijelo pod neposrednom kontrolom ministra, te ne može djelovati usmjereno na pojedini problem ili pitanje, zato je njegovo postojanje nepotrebno. Umjesto Povjerenstva upravni postupak treba voditi na način da se od pojedinih stručnjaka, ovlaštenih sudskih vještaka (psihijatri, psiholozi, ginekolozi i dr.), zatraži vještačenje s nalazom i mišljenjem, dok će stručnjak (pravnik) utvrditi ispunjava li pojedini podnositelj zahtjeva zakonom propisane uvjete za priznanje prava;

4. Visina mjesečne naknade je jednako određena za sve bez obzira na stupanj eventualnog oštećenja organizma i posljedice koje pojedine osobe imaju. Navedena visina naknade trebala bi ovisiti o oštećenju organizma, dugotrajnosti, intenzitetu i posljedicama na psihičko, duhovno i fizičko zdravlje osobe.

Poštovani zastupniče. Hvala vam što ste posvetili pozornost mom pismu. Ako želite daljnja pojašnjenja možete mi se obratiti na kontakt telefon.

U Zagrebu, 10. travnja 2015.

Odvjetnik
Mate Knezović

Dostaviti:
Vlada Republike Hrvatske, ured predsjednika
Ministarstvo branitelja, ured ministra
Ured predsjednika Republike Hrvatske

Izvor: Dragovoljac.com

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci