nacija.hr

MIJO ŠILJIĆ: Čudesno pobjegao sa stratišta

Ako vas zanima životna mudrost, onda svakako trebate pročitati ovaj razgovor. Toliko mudrosti, toliko pouzdanja u Boga dugo nismo vidjeli niti čuli. Poslušajte što nam ima za reći čovjek koji je preživio tri rata i koji je čudesno pobjegao sa streljanja. Mijo je sada, vjerujemo, u Nebu s našim Gospodinom Isusom Kristom s kojim je hodio dok je bio tu na zemlji

Razgovor: fra BRANIMIR JOKIĆ

Možda će netko pomisliti da je ovo samo lijepa priča. Nije. Naprotiv, jedna od rijetkih istinitih i potresnih zgoda koje se dodiruju s pričom. Svake nedjelje u crkvi u Asconi svatko može vidjeti u trećoj klupi starijega vjernika kako pobožno moli i slavi Svetu misu. Oni koji ga poznaju, znaju da je bio osuđen na smrt strijeljanjem i kako ga je Bog čudesno po zagovoru sv. Ante spasio.

Rodio se koncem Prvoga svjetskoga rata. Proživio na svojoj koži čitav Drugi i nije ga poštedio ni ovaj kako ga zovu Domovinski rat. Trenutno živi u Locarnu kod svojega sina. Mijo je skroman i jednostavan. Iako je od toga potresnoga trenutka prošlo punih 76 godina, Mijo se svega sjeća kao da je to bilo prije nekoliko mjeseci.

Što je sve proživio i iskusio i kako ga život nije štedio, neka nam ispriča sam Mijo.

PROŽIVIO SAM SVEGA I SVAŠTA. SAMO BOGU DRAGOM IMAM ZAHVALITI DA SAM JOŠ UVIJEK ŽIV. GLEDAO SAM SMRTI OČI U OČI I TO NE JEDANPUT

Fra Branimir Jokić: Predstavi se onima, koji će ove retke čitati! Odakle dolaziš? Što si sve radio i proživio?

Mijo Šiljić: „Zovem se Mijo Šiljić. Rodio sam se 3. ožujka 1917. u Novom Selu, općini Odžak. Dakle, 95 mi je godina. Proživio sam svega i svašta. Samo Bogu dragom imam zahvaliti da sam još uvijek živ. Gledao sam smrti oči u oči i to ne jedanput. Teško je to opisati i izreći ovim siromašnim riječima. Napatio sam se puno u životu. Ipak unatoč svemu, što sam proživio i za ovaj mukotrpni, patnički život, Bogu hvala. On me je u život pozvao i on me je, kroz moje kalvarijske dane i godine vodio.

Majka me je rodila u bolnici i ona je u porodu umrla. Dok me je majka nosila pod svojim srcem, otac mi je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Tako sam ostao siroče, bez oca i majke. Bog me ipak nije zaboravio i pobrinuo se za mene. Moja baka Mara i dedo Stjepan uzeli su me i odgajali, koliko su mogli i znali. Kod njih mi je bilo lijepo. Oni su me voljeli, kao svoje dijete. Za vrijeme “Stare Jugovine”, nije se imalo ništa. Tek se životarilo. Žao mi je bilo bake i dida. Bili su vrlo siromašni i vrlo patili. Ja sam im želio pomoći, ali teško je bilo naći neki posao.

Djetinjstvo i mladost proveo sam u rodnom mjestu. Oženio sam se i imao sedmero djece. Jedno dijete mi je umrlo. U 19.-oj godini otišao sam u vojsku, služiti kralju Petru. Bilo je to davne 1939. godine. Znate da tada počinje Drugi svjetski rat. Nijemci su udarili na “Jugovinu”. Mene zajedno s drugima, poslali su na bojišnicu da bi dočekali Nijemce. Bio sam brdska artiljerija. Zauzeli smo položaje na jednom malom brdašcu. Tu smo postavili svoje topiće i maskirali ih.

Toga jutra, njemačke štuke bacaju rakete. Javljaju nam da se predamo, jer ćemo svi izginuti. Gledamo svojim očima kako tenkovi jedan za drugim, gmižu prema nama. I mi dobili naređenje da udarimo, svim raspoloživim topovima. Nekoliko smo tenkova, onesposobili. Pred nama je naš 39. puk. Zapovjednik zapovijeda da 39. puk, jurišom krene na tenkove. Bitka je trajala nekih sat vremena. Svi su izginuli. Moj zapovjednik je bio Cvijetislav Tatarkin. On nam zapovijeda da što prije stavimo topove na konje i bježimo. Budući da sam ja bio kuhar, zapovjednik je od mene tražio da uzmem ono najpotrebnije za pojesti. Što smo brže mogli sve smo spremili i kozijim putem, išli smo čitavu noć. Svanulo se i stigli smo u Podgoricu. Tu smo doručkovali i ne sluteći, što nas sada čeka. Zapovjednik nam je rekao: ‘Mili moji kud koji, a ja sam kud znam!’“

Mijo s kćerima

Mijo s kćerima

Kuda ste krenuli iz Podgorice?

„Bilo nas je osmorica. Svi su bili Srbi, ja sam Hrvat medu njima. Jedan je bio iz Suhoga Polja, drugi iz Crkvine, a dvojica iz Miloševca… Idući tako presretne nas jedna patrola. Uzeše nam sve oružje, koje smo imali. Raspitivali su se odakle smo i kako se zovemo. Onda će jedan od njih: ‘Kako je ovaj, zalutao među vas?’. Ja se mislim, kako zna da sam baš ja Hrvat. Drago Perić i Jovo Kršić rekoše: ‘Ovo je naš, najbolji kolega. Prije se nama može nešto dogoditi, nego njemu!’“

Na kraju reče ovaj što nas je ispitivao: ‘Dobro, vi možete ići, a on neka malo ostane!’ Oni svi rekoše u jedan glas: ‘Ne, ni govora! On mora s nama. Mi ga ne možemo tako lako ostaviti. Mi smo zajedno od kuće krenuli i mi moramo zajedno nazad… Ako treba poginuti, poginuti ćemo zajedno. Mi smo tako odlučili…!’ Stvarno, mi smo bili jedno. Pravi prijatelji. Oni su dobro znali tko sam ja, a ja tko su oni.

Pustili su nas. Lutajući Crnom Gorom, stigli smo treći dan u Mostar. U Mostaru smo sjeli u neki mali vlak. Čim smo krenuli, s brda su zapucali četnici. Mislio sam zbogom živote, ja odoh Vječnom Tvorcu. Bogu hvala, stigosmo u Sarajevo. Ulazimo u novi vlak i do Zenice. Čudili smo se da tu nije bilo Nijemaca.

Stigosmo u Doboj, gdje smo morali izići. Otišli smo u grad. Tu smo zatekli Nijemce. Bilo nas je oko četrdesetak. Dali su nam kruha koliko god smo htjeli, isto tako i mesnih konzervi. Nijemac koji nam je podijelio hranu rekao nam je da ćemo sada ponovno u vlak i ako bi netko, tko je gladan zatražio od nas hrane, moramo mu dati.

Kad smo sjeli u vlak, počeli smo jesti. Međutim, navališe neki na nas i tražili su jesti s nama. Jedan od nas se usprotivio i nije mu dao. Kad je to vidio časnik, usmrti ga na mjestu. Još je dodao: ‘Zar vam nisam rekao da dadete svakome, tko od vas zatraži jesti! Sad kad dođete u Slavonski Brod, dobiti ćete ponovo hranu!’

U Brod smo stigli dosta kasno. Grad je bio pun vojske. Tu smo dobili pokrivače da nam ne bi bilo hladno po noći. Sutradan su nas poredali i počeli dijeliti propusnice. ‘Tko je Hrvat, neka iziđe i uzme propusnicu, a tko nije neka ostane u redu’ – reče tumač. Moje kolege gledaju mene i kao da pitaju, što ćemo sada…? Ja im dadoh znak da pođu za mnom. Na moje pitanje kuda idem, ja rekoh u Vrpolje. Dadoše mi propusnice za sve njih.

Stigavši u Vrpolje, malo smo odmorili. Primijetio sam da su moje kolege bili vrlo zadovoljni. ‘Mijo, ovo ti ne možemo nikada zaboraviti. Ako želiš svrati malo kod nas, prije nego što odeš k svojima’, rekoše mi. Skelom preko Save stigosmo kod Drage Perića. Veselju nije bilo kraja, kad je ga otac vidio. Odmah ga upita, tko ti je to pokazujući na mene. On mu odgovori: ‘Oče, to mi je najbolji prijatelj, kojega sam ikada u životu imao. On je Hrvat. Ništa za to. Volim ga više nego rođenoga brata. Sve ću ti ispričati kasnije!’

Čuvši otac što mu sin govori, on predloži da je najbolje da ja krenem odmah kući, jer ovdje ima mnogo četnika. Da ne bi bilo neprilika, odlučio sam odmah ići svojoj kući. Drago me ispratio do jednoga potoka – kod Kovačevića šuma. To je bilo dovoljno, znao sam kuda ću? Stigao sam tako sretno kući. Svi koji su me poznavali, iznenadili su se da sam se živ povratio.

Ponovno sam pozvan u vojsku u Tuzlu. Uglavnom sam bio kuhar. Nije mi bilo teško. Iz Tuzle smo otišli u Vinsku kod Slavonskoga Broda. Nisam se osjećao dobro. Liječnik me je pregledao i rekao mi da bolujem od tifusa. Predložio je da se što prije vratim kući i tu se liječim. I to se pokazalo spasonosnim. Ja prebolio tifus i ostao živ, a trojica-četvorica su od te opake bolesti umrli. Kad sam ozdravio, vratio sam se među svoje društvo.“

Mijo sa sinom i unukom

Mijo sa sinom i unukom

Ispričaj nam sada kako se Odžak branio?

„Na početku bilo nas je oko sedam tisuća koji smo branili Odžak. Njemačka vojska se povlači i zovu nas da idemo s njima. Petar Rajkovačić odgovara da on neće uzmaknuti. Tko hoće neka ostane i bude s njim. Petar je imao sedam svojih vjernih prijatelja. Stvarno njemu nisu mogli ništa. Bio je pravi borac, pravedan i volio je žarko svoju rodnu grudu. Nikoga nije prvi napadao. Odžačani su čekali, sve do zadnjega dana. Nadali su se da odlazak, neće biti tužna stvarnost.

Jednoga dana dolazi neki partizan i pita: ‘Tko je tu Petar Rajkovac?’ On mu kaže: ‘Ja sam!’ Potom će Petru: ‘Druže Petre, poslao me je komandant, da se što prije predate. Ako to ne učinite, Posavina je do ujutro sva gotova…!’ Petar hrabro i odvažno odgovori partizanu: ‘Bijedo jedna, nisam kukavica da te sada ubijem, nego što prije okreni se i idi. Kaži tom svom zapovjedniku za sat vremena, vaše haubice bit će u mojim rukama…’ I stvarno, što je Petar rekao to se i dogodilo…“

DADE MI JEDNOGA ČUVARA I PRIPRIJETI MU DA ME ČVRSTO DRŽI. JOŠ JE DODAO DA ĆE MENE ZADNJEGA STRIJELJATI. NISAM IMAO VREMENA RAZMIŠLJATI, NEGO ZAVAPIM BOGU: ‘DRAGI MOJ BOŽE I SVETI MOJ ANTE, OVO SU MOJI ZADNJI TRENUTCI, SAD JA IKAD POMOZITE MI. PRIMITE ME!’

Kako je onda Odžak pao?

„Odžak je ostao prazan. Opustošen je bio. Skoro sve je iz njega odneseno. Sve što Nijemci nisu mogli od oružja uzeti, ostavili su nama. To nam je najviše pomoglo. Istina je oni su nas zvali da pođemo s njima, ali mi nismo htjeli. Partizani su nas sa svih strana opkolili. Nemilice su nas tukli, ali nisu nam mogli ništa. Nama pomoć nije mogla stići. Stalno smo bili u bunkeru. Čim se pojavimo vani, njihovi snajperisti nas skidaju. Borili smo se divovski, skoro dva mjeseca. Teški su to bili i dugi dani. Ne znaš što nosi noć, a što dan…? Najveće borbe su se vodile u “Vlaškoj Mali” današnjoj Posavskoj Mahali. Zbog toga je općina Odžak imala zabranu ekonomskoga razvoja 40 godina. Tu nijedna tvornica nije sagrađena u svih tih godina poslije rata.

Njihovi napadi bivali su sve jači i žešći. Teško je bilo njima podnijeti tu stvarnost, da se nekoliko ljudi njima ne želi predati. Sve je palo, a mi se ne damo. Oni su se znali poljem približiti k nama. A onda kad mi odgovorimo, zna se… S nama je bila i Garevačka jedinica. Njih su žene zvale da se predaju, i obećavale im da im se neće ništa dogoditi. Učiniše to. Bilo ih oko 160. Iste noći su pobijeni u Bušića štali.

Jednoga dana čuo sam da ide zrakoplov od Modriče. Ja se popeo na krov neke kuće, otkrijem crijep i dvogledom pogledam, da što bolje vidim. Moji me upitaju je li naš ili je njihov? Čim sam ja rekao vidim na njemu petokraku, čuo sam veliki udar – eksploziju. Bacio je razornu bombu na naš bunker. U bunkeru je bilo 18 ljudi. Svi su bili mrtvi. Samo ja ostao živ, jer sam toga trenutka bio u kući.“

Mijo s obitelji

Mijo s obitelji

Što je bilo dalje?

„Ja se priključio drugoj jedinici. Jednom zgodom nalete partizani i jedan se predade nama. On će nama: ‘Nemojte me ubiti, držite se još samo 24 sata, partizani gube bitku, i vi ćete dobiti svoja prava…!’ Bio je to njihov špijun. I zaista tih 24 sata odlučuje našom sudbinom. Kod nas bi rasulo… To je početak pada Odžaka… Svatko je pokušao potražiti spas kako je umio i znao. Neki su se iz očaja ubili, neki skočili u Savu. Ja se mislim: ‘Mogu preplivati Savu, ali kud onda i tamo su oni…?’ Odlučio sam se dobro sakriti. Bilo je tu dosta trnja i žbunja na oko dva duluma. Sakrio sam se skoro u sredini žbunja. Čujem dobro, idu partizani i čiste teren. U jednom trenutku viče neki partizan: ‘Diži se, vidimo te. Ubit ćemo te, ako ne dođeš…?’ Ja se pritajio i ne dišem… Mislim u sebi: ‘Ubij, ako me vidiš!’ Molim dragoga Boga: ‘Smiluj mi se i oprosti mi sve moje grijehe!“

U JEDNOM TRENUTKU VIČE NEKI PARTIZAN: ‘DIŽI SE, VIDIMO TE. UBIT ĆEMO TE, AKO NE DOĐEŠ…?’ JA SE PRITAJIO I NE DIŠEM… MISLIM U SEBI: ‘UBIJ, AKO ME VIDIŠ!’ MOLIM DRAGOGA BOGA: ‘SMILUJ MI SE I OPROSTI MI SVE MOJE GRIJEHE!

I oni prođoše, nisu te vidjeli…

„Nisu. Prošli su. Oni su samo tako govorili. Pa ako, ako… Potom sam se nakon nekoliko dana izvukao iz svoga skloništa i došao u selo. Tada sam čuo od odbornika da se treba javiti vlasti i tko se osjeća da nije ništa kriv, ne mora se ničega bojati, bit će na slobodi. Tako se nas nekoliko predamo. Bilo nas je 48. Zatvorili su nas u jedan podrum. Jer je bilo malo zraka, neki ljudi padoše u nesvijest. Nakon moje intervencije, dadoše nam malo vode. Kad dođe 12 sati, povezaše nas, tuku po redu i ne biraju kuda… Tako prebijene i izmučene s nama na rijeku Bosnu. Vezali su nas žicom. (Mijo pokazuje svoje ožiljke na rukama, koji su još vidljivi i nakon pune 64 godine).

Dolazeći na rijeku, ja svoju žicu otkinuo. U mene krv ide… ‘Neka ide’, mislim se… ‘možda mi ovo pomogne da izvučem živu glavu…’ Poredaju nas po šestoricu i zapovijed je po jedan metak u zatiljak (potiljak). Koliko god nas je bilo, toliko je bilo i njih koji su nas vodili. Neki su pokušali pobjeći, ali ustrijeliše ih… Komandant naređuje da vide je li se još netko odvezao. I nađoše mene i Peru Sebašića. ‘Evo ih, druže komandante, ova dvojica!’ – reče jedan. ‘Zašto ste se odvezali…?’ upita komandant. Pero reče da sam ga ja odvezao. Kad me je stao kefati… u nekoliko minuta sva mi je rebra izbrojio, teško se to zaboravlja. Dade mi jednoga čuvara i priprijeti mu da me čvrsto drži. Još je dodao da će mene zadnjega strijeljati. Nisam imao vremena razmišljati, nego zavapim Bogu: ‘Dragi moj Bože i sveti moj Ante, ovo su moji zadnji trenutci, sad ja ikad pomozite mi. Primite me!’ Gledam smrti u oči i dok tako molim, kao da čujem glas svetoga Ante: ‘Bježi, ne čekaj!’ Morao sam poslušati sveca.

I kad se podigosmo ja svoga čuvara svom snagom koju sam imao raspalim, tako da je on od siline udarca sjeo na zemlju. Istoga trenutka pobjegoh.. Ma Bog je tako htio, jer sam ga upomoć zvao. Nakon nekoliko koraka upadoh u jednu kao jamu, koja je zarasla velikom travom. Za mnom štekću automati. Ono šipražje, ravnaju metci. Kad su prestali pucati, ja znam kud ću bježati. Izišao sam iz rupe i što sam mogao brže bježi. Trčali su oni za mnom, jedan kilometar. I kad su vidjeli da me ne mogu stići, pustiše me.“

DOSTA SE LJUDI ZAUZIMALO ZA MENE. ZNALI SU DA NIKOME NIŠTA NA ŽAO NISAM UČINIO. ZAR JE GRIJEH VOLJETI SVOJ NAROD I SVOJU RODNU GRUDU?!  

Tako si pobjegao sa stratišta. Što je bilo dalje?

„Krio sam se tu skoro tri mjeseca. Nitko me tu ne bi našao. Jedino mi dodijali, crveni mravi. Grizu na sve strane… Dosadilo mi je i dojadilo, da više nisam mogao izdržati. Kako se izvući iz ovoga škripca? Jednoga dana velim ja babi: ‘Molim te otiđi u Novi grad do Drage Perića. Raspitaj se je li on živ?’ Baba otišla. Lijepo je primili. Kad su je upitali, koja muka je nju dotjerala, ona im ispriča. ‘Ja sam Mijina žena, došla sam vidjeti što je s vama?’. ‘Je li Mijo živ?’upitaše je. ‘Da vam kažem istinu: da živ je, ali skriva se. Bio je na strijeljanju i čudom je pobjegao.’ Drago joj reče: ‘Neka se još skriva, dok mu ne javim…?’

I na moju veliku radost stiže mi vijest, da ja idem u Šamac na Prut. Bilo nas je tu oko 300. Kad su nas poredali, rekoše nam da imaju knjigu i u njoj piše o svakome, gdje je bio i što je radio. Neka se nitko ne usudi lagati. Neki Vlado B. upita mene: ‘Koliko si ti bio u vojsci?’ Priznao sam mu da sam bio nešto malo. Obolio sam od tifusa. ‘Nije istina’, – reče mi on. ‘Ja znam ti si klao srpsku djecu.’ Netko upita: ‘Znaš li, koliko je poklao…!’ On uzvrati: ‘Ne znam, ali jest klao je!’ Iza mojih leđa, moj prijatelj Drago veli: ‘Daj iziđi, ja garantiram za njega da je nevin!’

Dosta se ljudi zauzimalo za mene. Znali su da nikome ništa na žao nisam učinio. Zar je grijeh voljeti svoj narod i svoju rodnu grudu?!

Koliko god sam mogao, dobro sam činio. Bog mi je svjedok. Tuđu djecu ubijati, Bože sačuvaj. To je za mene najveći zločin. Kako sam bio kuhar, uvijek sam volio djecu i ako se nije imalo, ja sam s njima dijelio svoj komad kruha. Djeca su blago neba, najveća vrijednost. Kad danas čujem, kako neke žene, majke, govore, da je to njihovo pravo što će raditi s djecom, mene jeza hvata. Zar majka može imati pravo ubijati dijete pod svojim srcem. Zar ima većega zločina?! Ma ljudi, što se to s nama događa? Nije se šaliti sa životom?! Bog sve vidi i svi ćemo, jednom k njemu. Morati ćemo polagati račun, kako smo živjeli i što smo u životu radili. Kako se možemo od Boga dobru nadati, ako tako neljudski i nekršćanski razmišljamo?“

I kako sve završi?

„Zahvaljujući Dragi Perića ja dobivam propusnicu i postajem slobodan. Poslali su me u radnu jedinicu. Nisam mogao raditi, jer sam se slabo osjećao. Vraćam se kući i posvećujem se svojoj obitelji. Nas je bilo desetero. Moja djeca i od brata, koji je poginuo. Ni žlice nismo imali. Od vrbovine sam ih pravio. Toliko velika je neimaština bila. Ali s pomoću Božjom nekako sam sastavljao kraj s krajem. Skelu sam vozio tri godine. Imao sam i vodenicu na Bosni 15 godina.

Danas sam kod svojega sina i nevjeste. Zahvalan sam i njima i njihovoj djeci. Dobri su prema meni i uslužni. Neka mi ih Bog za to nagradi. Želja mi je da se svi što prije vratimo u svoj rodni kraj. Nigdje nije tako lijepo, i nigdje nas sunce tako blago ne miluje, kao u rodnom zavičaju.“

PREPORUČIO BIH SVIMA DA NIKADA NE ZABORAVE, BOGA I RODA SVOGA. ŽAO MI JE OVDJE DJECE KOJA BOLJE ZNAJU TUĐI JEZIK, NEGO SVOJ HRVATSKI. ZAHVALJUJEM BOGU ŠTO SMO DOČEKALI, DA IMAMO SVOJU DRŽAVU. MORAMO JE DOBRO ČUVATI, JER NEKIMA KAO DA JE TO KRIVO, PA NAM ZAVIDE

Što poručuješ onima koji će ovo čitati?

„Nisam vam ja završavao neke škole i ne uspijevam se dobro izraziti, a kamoli nekome nešto savjetovati. Čini mi se da je život i životno iskustvo najbolja škola. Moramo biti svjesni da svačiji životni put vodi preko nemirnih i uzburkanih voda. To sam dobro iskusio. Uvijek čovjek mora računati s tim da se neko za nas brine, tko nas je stvorio i pustio u ovu životnu borbu. To je dragi Bog. On nas je i osigurao potrebnim duhovnim darovima. Moramo shvatiti, nema života bez poteškoća, bez križa. To nas mora tješiti i davati nadu kad nas obuzme beznađe i očaj.

Ja sam iskusio, teške životne traume. Nekoliko puta visio mi je život o tankoj niti. Nisam se bojao. Nisam se prepuštao ni tamnim životnim bezdanima niti očaju, iako mi je život zaista bio gorak. Vjera u Boga i potpuno pouzdanje davalo mi je snage. Molio sam uvijek: ‘Bože, ako je tvoja volja, da sada bude kraj, neka bude. Ti najbolje znaš što je za moje dobro. I Bog je uvijek davao pravi izlaz iz svakoga teškoga stanja.

Naučio sam jedno veliko životno iskustvo: potrebno je uvijek izmjenjivati mučne i teške trenutke s onim radosnima. Unatoč svim poteškoćama i nedaćama, na život sam gledao s one vedre strane, optimistički. Potrebno je nekada se povući u osamu, sabranost i imati svoj mir, tišinu. To su dragocjeni trenuci. Tada je mnogo lakše čuti glas Božji i biti s njim u dodiru. Lakše je tada čuti glas svoje savjesti i osjećati poticaje Božje milosti.

Sve sam o ovome razmišljao kad sam se tri mjeseca skrivao nedaleko od svoje rodne kuće. Pitao sam se zašto čovjek mora, toliko i tako trpjeti? Koji je smisao naše patnje? Čemu ratovi, kad su ljudi svi Božja djeca? Shvatio sam, da nas patnja čisti i produhovljuje. Istina je i to da mnoge patnje ostaju tajne čija će rješenja biti u nebu. Kristov križ govori nam dosta. Isus je za nas uzeo križ i ponio ga na Kalvariju. U Kristovu križu je sva patnja, muka, i grijeh svijeta. Tu je i sva ljubav Neba. On za nas umire na križu i prolijeva svoju presvetu krv da nas spasi. Shvativši to prihvatio sam od toga trenutka i ja svoj križ i on mi je postao sladak i drag. Zapravo, Krist mi ga pomaže nositi.

Preporučio bih svima da nikada ne zaborave, Boga i roda svoga. Žao mi je ovdje djece koja bolje znaju tuđi jezik, nego svoj hrvatski. Zahvaljujem Bogu što smo dočekali, da imamo svoju državu. Moramo je dobro čuvati, jer nekima kao da je to krivo, pa nam zavide. Pitam se, zašto? Posebice mladima savjetujem: neka im Sveta misa bude svetinja, tajna od koje vjernik živi. Za svako dobro Bog će nas jednom nagraditi.“

 

Mijo, hvala ti na ovom razgovoru. Bog te blagoslovio i još dugo poživio!

(11. rujna 2012. Mijo se preselio u vječnu domovinu, a razgovor je vođen krajem 1999. godine).

Mijo Šiljić

Mijo Šiljić

••
Ovo svjedočanstvo s ostalim člancima i svjedočanstvima uz mnoštvo fotografija i dokumenata na preko četiri stotine stranica, uskoro će biti objavljeno u knjizi velikoga formata „Svjedočanstva o stradanjima Hrvata“, fra Mate Tadića, Želimira Crnogorca te drugih suradnika i profesora autora priloga, koja je nastajala tijekom proteklih više od deset godina.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci